"ROĐEN U MOSTARU, ŽIVEO U BEOGRADU, OTAC CRNOGORAC, A ZOVU ME BOSKE" Od beogradskih terena, do legende u Aziji! Životna priča za Holivud i jedan neostvareni san
Veliki broj ljudi u Aziji ustane kada čuje ime i prezime Dejan Damjanović. Iz poštovanja prema legendi koja je u Južnoj Koreji napravila čudo, a na kraju ušla i u Kuću slavnih.
Popularni Boske dobro je poznato lice u svetu fudbala i preko trnja uspeo je, zaobilaznim putem, da dotakne zvezde. Na kraju je postavio neke rekorde koji će još dugo trajati, može da se pohvali i da je šokirao moćnu reprezentaciju Engleske, a sada, po završetku bogate karijere, uživa u malom fudbalu i Socca nacionalnom timu Srbije sa svojim prijateljima.
Sa Dejanom Damjanovićem razgovarali smo o brojnim zanimljivim temama, a za početak, Boske nam je otkrio kako je njegova karijera počela.
- Mlađe kategorije, sve do prvog tima, prošao sam u Sinđeliću, a zatim sam prešao u Železnik. Tu je bilo puno starijih igrača i mi mlađi smo išli na pozajmice. Tu nisam bio samo ja, bio je i Džoni Mijailović, posle igrač Zvezde, Bane Subašić, kasnije reprezentativac Azerbejdžana, Milošević, igrao je i Nemanja Smiljanić, Lolin brat, sa nama… Ja sam bio u Sremčici godinu dana, pa onda sve ostalo… Srem Sremska Mitrovica, Mladost Lučani, Dorćol, Radnički Novi Beograd, Bežanija, ponovo Radnički… Šta je moglo da se obiđe klubova, ja sam krpio kome god je bio potreban špic – počeo je priču Damjanović, pa dodao:
- Deca sada misle da će sa 16, 17 godina da zarade milione, ali taj pristup nije dobar. Svi razmišljaju što pre da odu umesto da imaju što više utakmica. Tada igrač sazreva, dobija fizičku snagu, važno je da se igra za prvi tim. Velika je razlika između omladinaca i prvog tima! Mi nikada nismo gledali koji rang takmičenja igramo, bilo je važno samo da imamo redovne utakmice i da se razvijamo. Da pet dana treniram, šesti igram utakmicu! Tada je bilo i drugačije vreme, nisu mogle pare tek tako lagano da se uzmu. Sada su cifre nenormalne, pa i deca drugačije razmišljaju, odlaze prerano… Nemaju minute u nogama, a to se posle odrazi i na rezultate i igru.
Bežanija
Veliki trag ostavio je u Bežaniji.
- Predsednici tadašnji, Mijatović i Bulić, su se međusobno dogovorili i došao sam iz Železnika u Bežaniju. Stvarno sam dobro igrao tada! Ja nemam pojma ni kada se taj transfer tačno desio, ni koliko je iznosio… Ja sam samo dobio dres Bežanije. Bila je to strašna generacija! Darko Božović, Antonio Rukavina, Đalović, Vanić, Pavlović, Mihajlović, Mario Đurovski, Žarko Lazetić, Srđa Knežević, Guza Milošević, Srki Urošević… Da nekog ne izostavim… Mnogi momci su napravili strašnu karijeru posle Bežanije.
Anegdota je bilo mnogo.
- Mi smo tada bili klinci, mladi, naivni… Mnoge situacije nismo shvatali ozbiljno, nismo bili ni svesni posledica koje mogu da nastanu iz tog našeg ponašanja. Ja sam lično kasno sazreo, a niko od nas do nekih 23, 24 godina, nije razmišljao o parama. Nama je bilo najvažnije druženje! Sve smo radili zajedno, a bilo je naravno i izlazaka, nismo to shvatali kako bi trebalo možda… Ali, ne žalim ni za čim! Možda bih imao još bolju karijeru da sam ranije sazreo, ali ne žalim ni za čim. Drago mi je da sada kada pogledam unazad mogu da se setim samo lepih stvari, ali i da je dosta momaka iz tog kluba napravilo, kao što sam već rekao, sjajnu karijeru i reprezentovalo Bežaniju na pravi način. Puno se pisalo o tom klubu, čak i u Aziji - kaže Boske, pa dodaje:
- Ekipa je bila veoma ekscentrična, svašta smo radili… Mi smo bili mangupi, ali nismo bili bezobrazni. Šmekerska ekipa smo bili, nismo bili džukele. Legli smo jedni drugima, svima je to bilo simpatično… Bila je anegdota iz Novog Pazara, ja sam zakuvao sa obezbeđenjem, oni su izleteli iz restorana, njih jedno 300 nas je jurilo po terenu. Beži, zaključavaj se u svlačionicu, ne smemo izaći… Autobus čeka, milicija ne može da nas spasi… Bilo je svega i svačega, ali drugačije je i vreme bilo.
Pritisak je u to vreme bio zaista veliki.
- Saradnja sa predsednikom Mijatovićem… Pritisak konstantan, očekivanja velika! Neke stvari su se mogle, neke ne. Kada smo igrali tu prvu ligu, mi smo bili treći na polusezoni i izgubili smo samo od Partizana i Vojvodine! Šta smo mi mogli da uradimo, uradili smo! Ispoštovali dres Bežanije svaki put! A, nije bilo lako… Nismo imali ni neki kredibilitet kod sudija… Mi smo tada na velikoj sceni pokazali da zaslužujemo da igramo sa najboljima. Tada smo svi imali od dvadesetak do 24, 25 godina, nadošli smo, igrali odlično.
Po kuloarima su kružile priče da su se Bežaniji pojedine ekipe sklanjale, a Dejan Damjanović nam je odgovorio na pitanje - da li je to bilo tako?
- Ljudi svašta pričaju, tako je uvek… Mi smo osećali takav pritisak, posebno kada odemo na neka gostovanja kao što su Timoku u Zaječaru, zatim Vlasotince, Žitorađa, Vranje… Dovoljno je samo da vide beogradske tablice, a još kad čuju Bežanija… Bio nas je glas da smo mi „krimi, džimi“ ekipa… Onda su nas vređali, tukli… To su takve batine bile na utakmicama! Ali, to te očeliči, i fizički i psihički. Mi smo bili drugari, zajedno smo se držali. Oni nas dočekaju na nož, a mi zajedno odgovorimo. Bilo je svakakvih situacija, ali sve te to malo očeliči za sutra.
Pozajmica u Al Ahli
Usledila je pozajmica u, sada dobro poznati, Al Ahli.
- Ja sam iz Bežanije otišao šest meseci na pozajmicu u Al Ahli. To je klub gde sada igraju mnoga poznata lica svetskog fudbala. Ali je fora bila, tad su bile jedno tri nule manje kada je novac u pitanju… Opet, to je bila plata koju ja nisam video u životu do tada! Dali su mi deset hiljada dolara, pitali da li je dovoljno, a ja sam se mislio, gde nije, samo nemoj da mi ne daš to (osmeh). Bilo je jako fino iskustvo, dao sam 11 golova na 12 utakmica, izgubili smo finale Kupa od Al Hilala… Mita ipak nije hteo da me proda, ja sam se vratio u Bežaniju…
Nadimak Boske
Otkrio nam je Dejan Damjanović i kako je dobio nadimak Boske.
- Zovu me Boske, a rođeni sam Hercegovac. Ja sam rođen u Mostaru, proveo sam veći deo života u Beogradu, otac mi je Crnogorac, pa sam preko njega došao do reprezentacije… A neko me je još u mlađim danima prozvao Boske i ostalo je… Kome ja posle da objašnjavam, nek stoji…
Crna Gora
Za reprezentaciju Crne Gore počeo je da igra slučajno.
- Kada se Crna Gora 2006. otcepila, tražili su se igrači, selektor je bio Filipović koji me je poznavao i došli smo u kontakt. Tada se maltene dolazilo na probu u reprezentaciju… I 2008. ja sam zaigrao za Crnu Goru. Sve je to bilo slučajno, splet srećnih okolnosti i moje dobre sezone pre toga. Filipović me je znao od ranije, ja sam dobro igrao, bilo je prostora za špica da mu se da šansa. Jovetić je bio mlad, Bećiraj takođe, otvorila se situacija da fali špic i ja sa 27 godina dobijem šansu da igram za Crnu Goru. I do 2016. sam bio deo nacionalnog tima.
Gol Englezima
Upravo je Damjanović dao istorijski gol Englezima za 1:1 u Podgorici.
- Velika je šteta što nismo napravili neki veći rezultat jer smatram da je ta reprezentacija imala potencijala, ali smo imali velikih problema sa povredama. Ja sam rekao jednom, daj da vidim Bosnu, a da im Džeko, Pjanić i Rahimić na primer ne igraju svaku drugu utakmicu. Ja ti garantujem da ne bi videli boda, a ne neko veliko takmičenje. Džeko i Pjanić u Romi i Juventusu i nikad povređeni. A mi, Baša, Vučinić, Savić, Jovetić… Dva od četiri uvek povređeni! Maler! A, reprezentacija je bila fenomenalna, imali smo i karakter i kvalitet. Znanje, podršku medija i navijača… Ali eto, imali smo šansu da u tom baražu probijemo led, mislim da bi i crnogorski fudbal bio totalno drugačiji – počeo je priču Damjanović, a zatim u dahu nastavio:
- Što se tiče gola Englezima za remi… Mi smo Engleze nagazili, kod njih se tačno videla nervoza. Brzo su nam dali gol, mislim da ga je Runi dao. Andrija Delibašić pokojni i ja smo pričali na klupi, ako neko da gol, da ćemo se radovati na poseban način, imali smo u to vreme neku našu pesmu. I, ja ulazim, dajem gol… Mislim da se srušio stadion! Svi na mene, ja se derem ne, ne… Do Delibašića i krećemo tu pesmu! Ma to je haos bio. Sedam dana ludnice u Crnoj Gori! U novinama na Ostrvu su razapeli Engleze svi, sramno izdanje, svašta su im govorili. Mislim da je to bila jedina naša utakmica gde mi nismo imali povređene igrače. Jovetić, Vučinić, Delibašić i ja, svi zdravi! Igrali smo 4-2-4. Tako jedno lepo iskustvo. Ne možeš to da razumeš dok ne doživiš! Stadion se umalo nije srušio, ona tribina iza gola…
Mirko Vučinić
Govorio je i o Mirku Vučiniću.
- Kakav je to dar od Boga, ljudi… Dok ne vidiš tu moć na terenu… Ja sam za sebe uvek govorio da sam dobar sa loptom, znao sam da dam gol i bio sam dobar špic. Mnogi će se složiti sa mnom. A, verujte mi, Vučinić je puta tri! Lucidnost, brzina, snaga, znanje, ideja… To je bio talenat nestvaran! Samo što je bio lenj… Da je imao Jovetićevu glavu, nebo bi mu bila granica! Na treninzima šta je radio, to je bila lepota videti. Šuterski trening imamo, a golmani plaču! Imao sam čast i privilegiju da treniram sa igračima kao što su on, Joveta, Delibašić, tada su bili tu i Đalović i Bećiraj… Burzanovića sam zakačio na prvim okupljanjima, tada već nije bio tu, ali je on drugi tip igrača od Vučinića, više mi liči na Jovetića. Šteta što ta generacija nije nešto uradila… Ja sam mislio da će ovi što nadolaze uraditi nešto veliko, ali smo mi izgleda udarili lestvicu visoko. Tada da smo napravili iskorak, sigurno bi i nove generacije uradile nešto.
Južna Koreja
U Južnoj Koreji stekao je status legende, ali je tamo otišao - slučajno!
- Slučajno sam otišao u Koreju. Tada je u Bežaniji bio raspad sistema posle one nesrećne situacije u kojoj su nam ubili predsednika Mijatovića. Polusezona gde vlada besparica, nema dinara, neki momci odlaze u Partizan… Ja sam imao 26 godina, sazreo sam i uhvatila me je nervoza malo. Fahrija Šekularac pitao me je da li bih išao u Koreju, a ja mu kažem, Šeki, vodi me gde god hoćeš! Otišao sam na probu koju sam odradio fenomenalno i sasvim slučajno, bez ikakvih ideja, misli zašto i kako, napravim najbolju odluku u karijeri! Bolja nego da sam ostao u Srbiji! Posle toga sam 17 godina bio u Aziji, tamo završio karijeru, napravio to što sam napravio…
Nastavio je priču o Koreji Damjanović.
- Ti ne znaš šta si napravio dok ne završiš karijeru. Ja sam postao prvi stranac u njihovoj Kući slavnih. Posle Koreje, ja sam otišao u Hong Kong, skoro dve godine nisam bio tu, pa sam došao na neke pripreme. Znaš ti šta je to… Posle dve godine te prepoznaju, oduševe se što si tu! Postavio sam rekorde, proći će 50 godina dok ih neko ne sruši! Odužila mi se karijera, poslužilo me je zdravlje i napravio sam to što sam napravio.
Hong Kong
Igrao je jedan period i u Hong Kongu.
- Godišnji odmor, tri godine (smeh). Taksijem ideš na utakmicu, tereni su svi na 20 minuta. Možeš i vozom… Grad je fenomenalan, klima sjajna. Dijego Forlan je bio pre mene, ja sam došao posle njega i baš sam dobro igrao. Došao sam u dobrom stanju, liga je bila tanka, a moja ekipa odlična. Kišu sam puštao (smeh). Bio sam mator, ali imao sam klince koji su leteli oko mene, pa mi je bilo lakše. Golmani nisu znali šta ih je snašlo. To je poluamaterska liga, da ne kažem liga bez briga. Nema ispadanja… Stvarno je bilo lepo, za život fenomenalno!
Žal za derbijem
Otkrio je Boske kako žali što nije odigrao bar jedan večiti derbi i da mu je taj san ostao neostvaren.
- Kao i svi mi koji nismo igrali u Crvenoj zvezdi ili Partizanu, žalim što nisam bio akter večitog derbija. Žao mi je što nisam igrao za Partizan, istrčao na teren pred punim tribinama... Sanjao sam da ću dati gol, otrčati do navijača… Trebalo je da dobijem priliku, ali spletom nesrećnih okolnosti to se nije desilo… Gledam sad utakmice i navijam. Nije ni to loše, lepa je atmosfera!
Budućnost i mesto sportskog direktora
Po završetku karijere imao je i epizodu na poziciji sportskog direktora podgoričke Budućnosti, koja se nije slavno završila.
- Ja sam skočio u vatru i nisam bio realan. Nisam bio pripremljen za to, ali dobro… Lepo iskustvo je bilo. Uvek sam govorio da bih voleo da budem sportski direktor, ali nije to tako lako, veruj mi. Dosta stvari moraš da naučiš, a ja sam to iskustvo nažalost stekao na svojoj koži gde sam se malo opekao. Neću odustati, namestiće se nešto, nadam se u Aziji. Nadam se da će uskoro nešto da iskrsne, to mi je neki plan i tako sebe vidim u fudbalu.
Socca
Sada je Dejan Damjanović deo Socca reprezentacije Srbije zajedno sa Milanom Lolom Smiljanićem, Milošem Čavom Dimitrijevićem, Ljubom Baraninom, Milanom Perendijom, Igorom Jelićem i mnogim drugim majstorima. U pitanju je verzija malog fudbala, na terenu malo većem od rukometnog, sa golovima većim nego za rukomet, a manjim od fudbalskih, igra pet igrača u polju i šesti golman…
- Mi smo počeli sa ovom pričom i nadam se da je ovo prvi korak, da ćemo tek popularizovati ovu priču. Trenutno igram, a kasnije planiram da ostanem tu i u organizaciji, da pomognem koliko mogu. Pokušaćemo da to zaživi malo kod naših ljudi, da sponzori prepoznaju, da vide svi koliko je to zanimljivo. Naša ekipa je puna reprezentativaca sa zavidnim karijerama, pokušavamo to malo i medijski da izguramo.
Dejan Milovanović
Deo Socca ekipe bio je i Dejan Milovanović koji je tragično preminuo prošle godine
- On je bio spoj svega! Pazio nas je, čuvao, držao sve zajedno! Igrao je tako da, kad hoće, golmani plaču. A, kad neće, onda su mu drugi krivi (smeh). Momak i po je bio! Zbog njega smo igrali i veterane, dosta toga nas je povezalo posle profesionalne karijere. Žao mi je što se desila tragedija, ali život mora da ide dalje. Mi ga nikada nećemo zaboraviti, bio je institucija i na velikom i na malom fudbalu, ali i ljudska gromada!
Otkrio je Boske i jednu zanimljivu anegdotu sa Deksom.
- Ima jedna anegdota iz Budimpešte, kada smo sa Soka reprezentacijom Srbije bili na nekom turniru. Hladno vreme, smrzli smo se, tražimo Deksa i ja neki restoran da jedemo… On nervozan, napada me što nisam rezervisao, ja se izvinjavam… Kad dolazi neki Korejanac sa devojkom. Krene da se beči, priča „A, a, Dejan“, gleda u mene. Kaže Deksa Milovanović, pa da li je bre moguće?! Kakvi bre Korejanci, daj mi restoran (smeh). To je haos bio. Posle smo seli, kaže Deksa, da li je moguće da od pet miliona stanovnika ti naletiš na dvoje iz Koreje, gladan sam, hoću da ih podavim… On je mrtav ozbiljan, a tako priča da moraš da se smeješ.
Tim za mali fudbal koji bi se suprotstavio Socca ekipi
Postavili smo i jedno nezgodno pitanje Dejanu Damjanoviću - da napravi tim za mali fudbal, od igrača sa kojima je igrao tokom karijere, a da ta ekipa bude konkurentna Socca reprezentaciji.
- Mi smo kao klinci sa velikog fudbala igrali na manjem terenu sa majstorima futsala. Kakvi su to igrači bili, od Perketa (Marko Perić), Raje (Predrag Rajić), Željka Borojevića, Igora Šoša… Bilo bi glupo da nešto drugo kažem osim njih, ali… Ja sam neko ko je mnogo voleo da gleda Miloša Đelmaša. To je takav majstor fudbala bio! On mora da bude u timu! Cigu Kneževića sam zakačio pod stare dane, Zoku Pržulja isto… Od igrača sa kojima sam igrao kroz karijeru na velikom fudbalu uvek bih stavio Nenada Piksija Kovačevića. Jak, karakter, ne možeš mu ništa… Jovan Veselinović Amigo sada sa nama igra termine, ali je on nešto stvarno posebno. On je neko koga nisam zakačio tokom fudbala, sada igramo zajedno termine. Stariji je od mene tri godine, još ne može niko loptu da mu uzme! Mario Đurovski je bio bomba, ali je igrao samo u jednom pravcu… Stevan Jovetić bi mi bio napred, a Marko Baša nazad. Na golu bi mi bio Mladen Božović, sa njim sam bio u reprezentaciji. Krupan, dobar, hrabar… Odradio bi on to lepo! Što se igrača tiče tu je i Molina koji je u Zvezdi igrao, kakav je to majstor… Stvarno teško pitanje, ali, eto, neko od ovih koje sam spomenuo.
Poruka za decu koja dolaze
Imao je za kraj Dejan Damjanović i poruku za klince koji bi tek trebalo da izađu na veliku scenu.
- Neka prestanu da jure pare. Pare će doći, oni bi trebalo da igraju! Uživaju! Ništa ne može preko noći. Obično kad juriš pare, one ti i beže, zato bi trebalo drugačije da se postave. Ne bi trebalo da misle da sve znaju, mnogi su toliko talentovani, ali toliko teški u glavi da je to strašno… Ako promene glavu i shvate da nekada stvari dođu u 22. ili 25. godini i da se fudbal igra prvo zbog ljubavi, sigurno će biti bliže da naprave nešto veliko. Pare će posle da dođu.
BONUS VIDEO: